Dogodilo se u trenutku. Vozač automobila ispred mene nije prošao kroz žuto svjetlo na semaforu nego je naglo nagazio na kočnicu tako da sam i ja naglo zakočio. Trenutak poslije osjetio sam snažan udarac u stražnji branik. Moja unuka Elizabeta nije se prepala i samo je znatiželjno provirila kroz stražnje vjetrobransko staklo i uzbuđeno me obavijestila “da mi je neka teta razbila žmigavce”.
Predrasuda da ženama treba zabraniti vožnju jer manevriraju upravljačem kao jezikom katapultirala me iz automobila, s rukama podignutim iznad glave i sa sočnom psovkom na vrhu jezika. Ustobočio sam se pred tobom, no prije nego što sam stigao i psiknuti, ti si se već smjelo osmjehnula i pristojno priznala krivnju:
2002. godine
– Gospodine, ne ljutite se, molim vas! I nemojte vikati! Ja sam kriva! Najvažnije je da djetetu i vama nije ništa. Idemo ravno u Fiatov servis da vam poprave auto. Primit će odmah vašu Mareu umjesto mojeg Punta. Naime, imam dogovoren servis, a poslovođa mi je prijatelj.
Tvoj ponovni osmijeh zadržao mi je buntovne šake u džepu i anestezirao svadljivu jezičinu. Glas ti je bio uzbuđen, jagodice su ti drhtale. Iako si nastupila hrabro, sigurno si bila prestrašena. Ništa nisam rekao, nismo se čak ni upoznali. Nekoliko sam se puta bespomoćno okrenuo oko svoje osi i bruseći gornje kutnjake o donje, zažmirio sam ispod naočala i pogledao te. Smireno si izgovorila adresu servisa (koju sam ionako znao) i dodala da ćeš voziti preda mnom.
Prvi put u mojoj vozačkoj karijeri doživio sam da vozač koji je skrivio nesreću odmah na mjestu događaja prizna krivnju bez izljeva bijesa i nepristojnih riječi, čak sa šarmom. I Elizabeta se čudila kako stričeki u plavome nisu došli napraviti zapisnik i zašto nismo išli na procjenu štete. Već je imala nekoliko sličnih, vrlo bučnih i mučnih iskustava kad se vozila s mamom.
U servisu nas je dočekala prijateljska atmosfera.
– Uf, evo me! Ali sam usput razbila stražnjicu jednoj Marei – uprvši kažiprstom u nas pokušala si se našaliti. – Najprije popravite gospodinov auto jer je s djetetom. Budući da ja uskoro moram biti na sastanku, moj neću sada ostaviti. Uostalom, napuknuo je samo prednji branik. Žmigavci rade pa mogu voziti. – Na službenikovu je licu zatitrao (pod)osmijeh i upravo je otvorio usta da nešto izusti, no ti si ga oštro presjekla:
– Ivo, bez komentara, molim te! Ako imate dijelove, sredite gospodinov auto što prije!
– A procjena?
– Neću da mi ide s police! – rekla si odlučno i dodala da pozdravi Mariju i djecu.
– Nego, obećala si klincima novu knjigu. Stalno me zivkaju.
– Joj da, gotovo sam zaboravila! – otvorila si aktovku i izvadila knjigu.
Na brzinu si se potpisala i, pruživši mu je, još jedanput ga zamolila da se potrudi da dugo ne čekamo. Zatim si prišla k nama i Elizabeti također pružila knjigu. – Da joj ne bude dosadno dok popravljaju djedov auto – dodala si.
Mi smo izmijenili samo osmijehe, a u Elizabetinu glasu i pogledu zaiskrila je topla molba i znatiželja, ako si spisateljica, hoćeš li se i njoj potpisati? Uz topao osmijeh i pogled iskosa protisnula si jedno tiho:”Aha!”
Uštinuvši je blago za obraz, upitala si je za ime i godine, razred, voli li čitati, i potpisavši se, upitala Ivu odakle možeš telefonirati. Upro je prstom na telefon u kutu i nakon obavljenog razgovora, ispričala si se što moraš otići. Ispriku si popratila diskretnim smiješkom, pružila mi ruku, pozdravila se s Elizabetom, prijatelju na prijamu automobila mahnula i izašla.
Ivo nas je odveo u sobu za prijam, donijeli su mi kavu, a Elizabeti sok, i obećali da popravak neće dugo trajati. Elizabeta je listala knjigu, a ja sam mobitelom javio Adrijani da ćemo malo zakasniti “zbog iznenadnog sastanka”. Nisam je preko telefona htio uznemiravati pričom o nezgodi. A onda sam u projektni ured javio gdje sam i što mi se zapravo dogodilo. Zamolio sam zamjenika da ode na gradilište. Zatim sam se prepustio pijuckanju kave listajući novine. Iako si unijela mali nered u moj jutarnji raspored, bio sam ti zapravo zahvalan na neplaniranom komadiću slobodnog vremena. Elizabeta je i dalje sa zanimanjem listala tvoju knjigu. Iznenada je rekla da joj se sviđaju naslovi priča i crteži.
– Je l’? Daj da vidim…
– Simpatična teta – pisac. Ne ljutiš se, valjda, što nas je udarila?! – dodala je znatiželjno me mjerkajući.
– Zašto bih se ljutio? Događa se… Eto, ni ti ne bi dobila njezinu knjigu da mi nije razbila auto.
Namjestio sam naočale i spustivši pogled na naslovnicu knjige, pročitao autoričino ime i prezime. Hhhhmmm! Žmirnem očima i pomičući naočale gore–dolje, ponovno iščitam – TVOJE ime i prezime! T i i i!!? Svojem si prezimenu dodala još jedno. Muževo, valjda. Darkovo?
Pogledam još jedanput ime i prvo prezime. TVOJE, nema sumnje! Kako bih ga zaboravio?! Ta bezbroj sam ga puta ispisao na pismima koja sam ti slao.
Trenutak sam iznenađeno buljio u naslovnicu ne vjerujući očima. Zatim sam je okrenuo na poleđinu i pročitao bilješku o autorici. Ostvarila ti se, dakle, mladenačka želja – postala si spisateljica!
Ljubice, moja mala velika djevojčice, sjećaš li se ti uopće mene!? Nas? Našega trogodišnjeg zanosnog papirnog prijateljstva? Na trenutke vrlo dojmljivog i poticajnog.
Kakav bizaran susret nakon trideset godina! Kako da te prepoznam kad te nisam ni poznavao? Ni ti mene nisi prepoznala.
– Djede, zašto ne prolistaš knjigu? Super je! – prenuo me ljupki Elizabetin glasić iz razmišljanja. – Daj je meni čitati ako ti nećeš.
Bez riječi sam joj vratio knjigu i sjetio se prvog pisma koje sam ti napisao.
Nepoznata djevojko!
Stranicu s vašom adresom u rubrici “Žele se dopisivati”, čak i ne znam kojih novina, donio je vjetar pred noge vojnika koji u srcu Like uči kako se voli, čuva i brani domovina. Vojnika koji razmišlja živi li svijet zgodnih i bezbrižnih djevojaka i bez njega ili je njihov smijeh zamro do njegova povratka u civilizaciju. Vojnika koji se pita bi li mu pisana riječ jedne djevojke mogla praviti društvo na straži uz ljetno sunce i planine obrasle vitkim jelama dokle god pogled seže.
Od svih adresa oko mi je izdvojilo baš Vašu! Zbog nježnih godina? Zbog imena?! Možda zato što svi mladići za vrijeme služenja vojnog roka žive za neku ljubav ili od neke ljubavi. U Vašem imenu, uz divan osjećaj koji često povezuje dvoje ljudi, skriva se i pomisao na krasan cvijet koji će procvasti kad se ja vratim u civilizaciju.
Za sto devedeset dana, skidanjem uniforme, postat ću iskusni dio starije mladosti i ponovno iz blizine osjetiti miris “ženske kozmetike”. Bilo bi mi drago da se nakon zalupljenih vrata vojarne nađem u društvu zasada nepoznate djevojke koju ću, nadam se, do tada bolje upoznati…
U očekivanju tog susreta neću s nostalgijom misliti na mladost koja se trenutačno zabavlja bez mene. Drugi su to činili umjesto mene kad na to jednostavno nisam želio misliti.
Završio sam srednju građevnu školu, a rođen sam u Splitu, “najlipšem gradu na svitu”, i to godine koja će se pamtiti po završetku Drugoga svjetskog rata, po atomskim bombama bačenim na Hirošimu i Nagasaki, po početku suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu, po osnivanju Ujedinjenih naroda, po knjizi Životinjska farma Georgea Orwella…
Sve glasnija pjesma vjetra u krošnjama jela podsjeća me da ćemo se ovdje vrlo brzo oprostiti od ljeta. Neugodna spoznaja za “čovika s mora”, ali preživjet ću uz poneku knjigu i pokoje pismo (i Vaše, uz sliku, nadam se).
Vojnik Frano
RECENZIJE
Ranka Javor: Ulomci iz recenzije za rukopis “VJETAR KROZ KOSU” Zagreb, 16.6. 1997.
(…)
U najnovijem rukopisu autorica je ponudila ljubavni roman za mladež ali i za adolescente – mlade odrasle) koji mogu čitati i odrasli. Literarno je oblikovan kroz dopisivanje mladića i djevojke – pisme, te razmišljanja i iznošenja događaja iz stvarnosti. Stoga se radnja odvija na dva plana: fiktivnom kroz pisma, i stvarnom kroz događanja i razmišljanja. Budući se pisma i stvarnost ne podudaraju u cijelosti (kao ni u životu, uostalom) ovakav način pisanja stvara određenu dramsku napetost koja potiče pažnju čitatelja. Roman je pisan tečno i jednostavno, te i zbog toga prikladan za širok raspon čitateljske publike.
Posebno vješto autorica oblikuje pisma djevojke Ljubice. Tu je posebno došlo do izražaja poznavanje psihologije, načina razmišljanja i stavova šesnaestogodišnje djevojke. Stoga će se mlade čitateljice s ovim likom vrlo lako poistovjetiti.
Radnja romana vremenski je smještena u šezdesete godine, ali tek po nekim usputnim naznakama kao što su spominjanje nekih događaja i prije svega glazbenih hitova. Bez obzira na to priča je izvanvremenska, općeljudska i bavi se prvenstveno ljubavnim odnosima likova. Stoga vremenska određenost ostaje tek na površini i ničim ne ulazi u strukturu i bit teksta.(…)
U cjelini je autorica napisala zanimljiv i čitak ljubavni roman za mlade i odrasle čitatelje.(…)