Prilagođeni – ulomak iz romana
Kad sam ušao u čekaonicu Centra za planiranje obitelji, uputio sam se ravno prema sestri na prijemu i rekao joj da imam zakazan pregled kod dr. Zlatana Pavića. Pitala me za ime, pronašla moj karton i rekla da je dr. Pavić trenutno zauzet i da ga mijenja dr. Ivković .
– Ali ako nema doktora Pavića… – zaustio sam i naglo zašutio. Već sam se bio okrenuo prema izlazu, jer sestri je imalo najmanje smisla govoriti da mi je dr. Zlatan Pavić prijatelj, da sam se predomislio, da je sve s moje strane bilo igra i da sam zapravo došao reći da zabranjujem da se mojim sjemenom oplodi bilo koja žena.
– Ako je samo zbog nalaza, dr. Ivković će vas primiti, da ne dolazite ponovno! – prekinula je sestra moje misli listajući karton.
2001. godine
I prije nego sam uspio izgovoriti da bih najradije pričekao da se vrati dr. Pavić, već sam sjedio ispred dr. Ivkovića, mladog liječnika koji je mirisao na profesionalno neiskustvo. Oprezno mi je iznosio činjenice, uputio se s njegovih obraza prema meni i osmijeh utjehe, ali mu je glas ipak grcao od namještene i neiskrene ljubaznosti.
– Vjerojatno od rodenja?!?! – zabezeknuto sam izbečio oči u njega kad mi je rekao dijagnozu. Odložio je karton na rub stola i pogledao me mutnim očima nijekajući glavom da tu više nema pomoći. Nemoguće! – ponovio sam izbezumljeno.
– Žao mi je… – izgovorio je hladno, isto tako me i pogledavši.
– Pomiješali ste uzorke, ja već jesam otac! gotovo sam vrisnuo.
Dr. Ivković ponovno je munjevito posegnuo za mojim kartonom, otvorio ga i razrogačenim očima, gutajući slinu pogledao me. Napadali smo se pogledima nekoliko trenutaka, pokušavši se i jedan i drugi sabrati od iznenadenja. Kad je počeo gutati knedle, sav se zajapurio. Grozničavo je očima milio po nalazima u kartonu, s nevjericom odmahujući glavom. I njega i sebe spasio sam daljnjih neugodnosti naglim izlijetanjem iz ordinacije. Hitrim ustajanjem od stola i dizanjem ruku pokušao me zaustaviti, ali ja sam gotovo trčao kroz čekaonicu žudeći za ulicom i zrakom… Za bijegom u muku, u samoću i osamljenost.
“Djevojčica koja je prije izgovorila riječ tata, nego mama, djevojčica koja je tu riječ izgovarala meeeni, djevojčica koju obožavam, djevojčica koja mi je sve na svijetu, odjednom nije moja kći! A ja nisam njezin otac!!!
Djevojčica koja je preda mnom napravila svoj prvi nesigurni korak pozvavši me toplo i nježno “tata” nije moja kći!? A ja da nisam njezin otac!?
Kako je Zlatan tako osjetljive rezultate mogao proslijediti nekom stažistu?! Kako je mogao zaboraviti na sastanak sa mnom!? Zašto mi sam nije priopćio rezultate analize? Ta ja nisam običan pacijent! Čista jedinica iz deontologije!