(ulomak iz knjige)
U razredu u koji me mama upisala kvarim prosjek lošim ocjenama i problematičnim ponašanjem.
Bez tate bih još nekako i progurao život, posvećujući mu s vremena na vrijeme kap uspomena, ali za djedom, bratom i starom škvadrom obuzirna me Sahara tuge i malodušnosti.
Iako me razred prihvatio, a profesori se trude, ja još tražim svoje mjesto pod suncem i ne smatram se živim dijelom nove sredine. Samo preživljavam pod debelom korom mamina neshvaćanja i neizdržljive ravnodušnosti novog tate. A pravi je šlag njegov balavac, umišljeni dripac koji se pravi važan što sam ja doselio u njegovu blizinu. No doselio i nije prava riječ. Mama me naprosto katapultirala u sobu do njegove i sad ga moram iz puke nevolje i radi golog preživljavanja podnositi
Sve to i ne bi bilo toliko tragično da mu je stari neki tip. Pitam se gdje su mami bile oči kad je zbog njega stavila točku na život s tatom. Brat kaže da je i njemu grozno jer je ”tati doselila “ona”, a usto će nam za koji mjesec roditi brata ili sestru. On se pak pita gdje su bile tati oči kad je zbog nje prekinuo život s mamom.
I bratu nedostaje djed… Prije nekoliko tjedana “ona” i tata našli su mu “kraaasan” smještaj u staračkom domu. Ne znamo adresu, ali je djed obećao da će nam je javiti.
Danas nisam otišao u školu. Navio sam glazbu do daske i ispružio se na krevetu, s nogama na jastuku. Rijetke minute kad sam u stanu gospodar i kad si mogu ugađati…Thompson je pjevao da ga je zmija za srce ugrizla, a ja sam vrištao s njim jer sam se i sam osjećao kao da me zmija grize za srce.
Obuzela me takva bol i tjeskoba u duši da sam bezglavo počeo raditi krugove po stanu. Nazvao sam brata. Javila se “ona” pa sam spustio slušalicu. Pokušao sam dobiti tatu na poslu. Bilo je zauzeto. Tresnuo sam slušalicom i počeo plakati. Nakon nekoliko trenutaka ponovno sam dohvatio slušalicu, prislonio je na uho i po notesu počeo tražiti broj na koji se mogu javiti djeca ako im je teško.
– Halooo! – trudio sam se da mi glas ne zvuči plačljivo.
– Halo – odgovorio je muški glas s druge strane žice i strpljivo mi objasnio:
– Ti si sigurno zvao neki broj, pa su nam se linije pomiješale.
Upravo sam brusio glasnice da odrežem: “Stari, skini mi se!” no u posljednji se tren predomislim i rečem:
– Još nisam, ali htio sam…
– A koji si broj trebao? – muškarac je postajao znatiželjan i to mi se nije svidjelo.
– Nikoga ne trebam! – dreknuo sam na rubu plača.
– Kako nikoga? A samo što ne zaplačeš?! – pročitao me.
– Tako! Ne trebam zapravo nikoga! Samo sam nekome morao reći da sam nesretan… A to ste sada vi, kad ste se već slučajno našli na liniji…
Želio sam spustiti slušalicu, no glas s druge strane žice bio je brži:
– Nesretan si? Kako to misliš?
-Tako. Jednostavno sam nesretan! – glas mi je još uvijek bio plačljiv.
Čovjek s druge strane žice je zašutio, a i ja sam se osjećao nelagodno što sam to priznao neznancu preko telefona. No nema veze. Bilo mi je teško i morao sam to nekome reći.
Ve ć samim time što sam se glasno nekome izjadao osjećao sam se bolje.
– Nego, ovaj… – ponovno se za čuo glas u slušalici.
Iskoristio sam trenutak neznan čeve zbunjenosti i odvažio se na protupitanje:
– Vi nikad niste bili nesretni?
– Naravno da jesam! Svatko je ponekad nesretan.
Zašutio sam. Nisam znao što odgovoriti. Sjetio sam se da mi je djed govorio kako nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe…
– I ti si sad, kažeš, vrlo nesretan… – šutnju je prekinuo glas s druge strane žice.
– Da, vrlo!
– A s kim si kod kuće?
– Sam!
– A tata i mama?
– Rade… – rekao sam jer nisam imao volje objašnjavati naš obiteljski Titanic.
– Oni ne znaju da si ti nesretan?
– Mami jutros nisam stigao reći jer joj se žurilo, a tatu na poslu nisam dobio.
– A da odslušaš koju kasetu ili pročitaš knjigu koju voliš? Ili možda s dečkima odigraš nogomet…
– Ma, morao sam već biti u školi – priznao sam.
– A zašto nisi? – osjetila se strogost u neznan čevu glasu.
– Zato što sam nesretan, već sam vam rekao!
– Ah, da! Ali bez obzira na to što si nesretan, u školu si morao otići. Odrasli idu na posao i onda kad su nesretni.
– Odrasli malo kad izgledaju nesretni – rekao sam ja.
– I odrasli su nesretni! Samo oni to nauče sakrivati!
– Trebali bi i tome djecu naučiti… – sad sam već mudrovao.
– Kad odrastu, djeca to i sama nauče – mudrovao je i onaj s druge strane žice.
– Ali ja ni kad odrastem neću znati skriti što osjećam…
– Hoćeš, hoćeš! A sad lijepo otiđi u školu da ne dobiješ neopravdan dan. Tatu i mamu bi to moglo naljutiti.
– Ah, mamu to slabo brine. A tata neće ni saznati.
– Kako to?
– Pa tako! On i brat ne žive s nama… zato i jesam nesretan. – posljednjim sam se naporom trudio da se ne rasplačem. – A mama i ja smo došli živjeti u stan drugog stričeka! koji već ima klinju. Ma, grozno!
Glas je s druge strane žice zašutio, a ja sam se opet osjećao nelagodno, iako manje napeto, što sam izlanuo razlog svoje nesreće.
– A kako se zoveš?
– Imena su mrska, govori moj tata! – izbjegao sam pravi odgovor poslovicom.
-A tvoj je djed govorio da nesreća oblikuje čovjeka i prisiljava ga da upozna samoga sebe…
Zastao sam ne vjerujući ušima. !
– Točno, to je govorio moj djed. Ali kako vi znate što je govorio moj djed?
– Kraj telefona je tvoj djed… – rekao je polako, a glas mu je zvučao umorno i zabrinuto. Nije bio sličan djedovu, ali dugo se nismo čuli, a ja sam bio vrlo uzbuden.
– Djede, ti? Kako…
– Pa, jednostavno. Ja sam vjerojatno već bio okrenuo tvoj broj, a ti si upravo podignuo slušalicu pa telefon nije ni zazvonio. A kad si mi počeo pričati o tati, prepoznao sam te…
– Kako si, djede? Kad ćeš doći k nama?
– Ti bi već poslijepodne mogao doći k meni.
– Hoću! Poslije škole.
– Doći će i tvoj brat. Dom je točno na pola puta izmedu tebe i brata. I veliki je park u blizini, moći ćemo šetati do mile volje…
– Super!
Kad sam zapisao adresu i telefonski broj koji mi je izdiktirao, djed me podsjetio da moram u školu.
– Reci razrednici da sam te ja zadržao. Ako treba, napisat ć u i ispričnicu.