(ulomak iz romana)
Sjetio sam se jednog izleta ovog ljeta.
Zaustavili smo se na livadi podno šume. Trava nam je bila do pojasa, taman pred otkos otave.
Suzana i Kristina su brale cvijeće, a mama je plela Ruli vijence. Ponio sam mrežu za leptire.
Odlučio sam uloviti prugasto jedarce i lastin rep raširio koje sam neprestano miješao. Mislim da sam napokon uočio razliku. Lastin rep ima krila svinuta lastavičina repa sa crvenim pjegama u obliku oka, a prugasto jedarce uz vanjski rub ima travu. plave pjege u obliku polumjeseca.
Ispružio sam se na travi s rukama pod vratom i uživao u zvukovima prirode. Iznenada mi pored nosa zazvrnda bumbar. Naglo sam skočio na noge i počeo mahati rukama kako bih ga otjerao. Ubrzo je odzujao i sam.
Uzeo sam mrežu za leptire i nastavio hodati kroz travu. Usput sam po laticama jedne ivančice odbrojao da imam šanse kod Zlate.
A onda sam spazio lastin rep kako oblijeće oko cvijeća. Zamahnem mrežom nekoliko puta prema njemu, ali svaki put mi je izmigoljio. Kad sam ga konačno ulovio veselo sam uzviknuo.
– Ovaj baš ne želi ući u tvoju zbirku! – našla se Kristina odjednom pored mene.
Oboje smo gledali kako se lastin rep koprca i prevrće u mreži i grozničavo traži izlaz iz nje.
– Imaš pravo! Nijedan leptir do sada nije se tako borio da prona đe put iz mreže – rekao sam.
– Pusti ga! – gotovo je zavapila Kristina.
Naglo sam je pogledao jer mi se ista misao motala po glavi, samo nisam želio ostaviti dojam da imam meko srce.
– Ali baš mi on nedostaje u zbirci! – objasnio sam i pružio ruku u mrežu da ga dohvatim.
– Uhvatit ćeš drugoga, ovaj previše voli slobodu – nastavila je Kristi.
Ruka mi je već bila nadohvat njegovih krila, a onda sam, ni sam ne znam zašto, drugom rukom raširio mrežu i pustio ga da izleti. Zalepršao je hitro i naglo nestao iz naše blizine.
– Nemoj reći da ti je krivo! – dodala je Kristi kad smo ga oboje ispratili prema otvorenoj livadi.
Slegnuo sam ramenima i nastavio gaziti kroz travu.
Kad je doletio novi leptir okrenuo sam se i pripremio mrežu za zamah.
– Č ekaj! Ovaj lastin rep leti za onim prvim…
– Da, i?
– Ali, točno u istom smjeru…
– I?
– Ništa, tako… Mogli bi biti mama i tata, i, ako ti jednoga uloviš…
Naglo sam spustio mrežu kojom sam već zamahnuo prema lastinom repu. Kristina me pogledala ispod oka i nije ništa rekla.
– Da ti pomognem brati cvijeće? – izlanuo sam tek da nešto kažem. Kristina jedva primjetno klimne i od glavom.
– Ne ljuti se… ali zbilja bi mogli biti mama i tata… – progovorila je Kristina nakon nekoliko koraka. Nasmiješio sam se njenoj usporedbi, ali, uz malo mašte, moglo bi tako i biti…
– Gledaj, Viktore, još jedan… – odjednom vikne Kristina.
Naglo sam se okrenuo i… hop! – ulovio ga.
– A ovo bi mogao biti susjed Marko! – promrmlljao sam u bradu.
– A zašto si ovoga tako naglo ulovio? – upitala je Kristi.
– Ovaj baš ne voli slobodu, u tren oka se našao zna u mreži i prilično je miran… A nedostaje mi u zbirci… – jednostavno sam objasnio. Kristina nije više ništa pitala. Sjela je u hlad, a ja do nje. Naslonio sam glavu na deblo hrasta i zagledao se u mamu koja je upravo Suzani na glavu stavljala dovršen vijenac od ivančica.
Suzana se zadovoljno osmjehne, svojim rukama opipa vijenac, raširi ruke i počne se vrtjeti ukrug.
-Pogledaj, Viktole, sad sam plinceza – doplesala je i do mene.
Zastala je i preda mnom ponovno opipala vijenac na glavi. Pogledao sam je kroz trepavice.
– Jesi, sad si princeza! – složio sam se s njom kako bi me što brže ostavila na miru.
– Hoces li ti biti plinc? – još uvijek je stajala preda mnom. Podigao sam se u sjedeći položaj i pogledao je.
– Prestar sam ti ja za princa! – rekao sam joj sa smiješkom i posjeo je u svoje krilo.
– Pokvalit ces mi vijenac! – digla se istog trena i odgegala do mame.
– Mama, je l’ da mi Viktol nije pokvalio vijenac? – počela se vrtjeti pred njom.
– Nije, nije… Baš ti dobro pristaje! – pohvalila ju je mama.
Okrenuo sam pogled prema Kristini koja je sjedila dva drveta dalje. Sjetno i zamišljeno je odbrojavala latice već treće ivančice.
– Hoće, neće, hoće… -čuo sam je kako šapće.
Kad je posljednju laticu odbacila na hoće razdragano se osmjehnula i veselo poskočila.
Pogledi su nam se sreli. Letimično sam joj se osmjehnuo i hitro namignuo kako bih joj dao do znanja da joj držim palčeve da joj se želja ispuni.
A znao sam i koja…