Ulomak iz knjige KROZ STAKLENE OČI – ŽALOSTENA
Zemlja žalosti bijaše zemlja u kojoj su se stoljećima nastanjivali nezadovoljnici nakon izmjene noći i dana. Njezini stanovnici Žalostani neprestano su jadikovali i na nešto gunđali. Za njih sunce nikad na vrijeme nije izašlo, zvijezde nikad nisu dovoljno sjale, dan i noć se nikad na vrijeme nisu izmjenjivali, uvijek bi kišilo u krivo vrijeme, snijeg bi uvijek pao prerano, a kopnio prekasno….
Žalostani su i žalosno hodali ulicom, majke su pjevale jedino žalosne uspavanke, djeca su odrastala u žalosti i nezadovoljstvu. Svaka novi naraštaj bio je žalosniji i mrzovoljniji. Jednog dana, međutim, u Zemlju žalosti zaluta Smješko. Sve mu se činilo novo, ozbiljno i tajnovito. Jednom riječju drugačije nego u Zemlji smješka, gdje su se ljudi radovali svemu: i hladnoći, i vrućini, i svježem kruhu na stolu, i novom pupoljku ruže u vrtu. Da zadovolji znatiželju odluči neko vrijeme putovati Zemljom žalosti. Žalostani razrogačiše oči i načuliše uši. Bijaše Smješko ugodna novost u njihovim životima. Ma što god radio, smijao se i pjevao od svitanja do sumraka! Često je poslije večere nakon napornog rada čak i zaplesao. Premda nije uspio natjerati osmijeh na lica Žalostana, uz njega je brže i ugodnije prolazilo vrijeme.
Kad se jednog dana Smješko odlučio vratiti u Zemlju smješka, Žalostani se još više ražalostiše. Sastane se Vijeće najžalosnijih mudraca, a onda se najžalosniji od najžalosnijih dosjeti da bi se sigurno Smješko zauvijek nastanio u njihovoj zemlji kad bi mu ponudili najljepšu djevojku za ženu. Najljepša, najbolja i najvrjednija, ali i najtužnija i najžalosnija djevojka u zemlji, bila je vladareva kći Žalostena. Na dan zaruka dočekala je Smješka s tugaljivim, gotovo uplakanim očima.
– Zar me ne voli? – pitao se Smješko.
Ipak su se vjenčali. Svaki dan ju je budio pjesmom, preko dana s pjesmom je zabavljao, svake večeri s pjesmom je uspavljivao, ali najtužnija djevojka ostade i dalje samo najbolja i najmarljivija, ali i najtužnija žena u Zemlji žalosti. Žalostan dojam i dalje ostavljaše i Žalostani.
Smješko je danima razmišljao kako oraspoložiti svoju suprugu i Žalostane. Škola smijanja bila mu je posljednja nada. Žalostani su zajedno s mladom vladaricom strpljivo dolazili na poduku iz smijeha i dobrog raspoloženja, ali na njihovim licima ni traga osmijehu i zadovoljstvu ni nakon godinu dana poduke.
Onda jednog dana Žalostena rodi sina.
– Dogodilo se čudo! – zabruji Zemljom žalosti. – Žalostena je rodila dječaka promijenljivog raspoloženja. Prozvaše ga Smijehožal.
Dječak je rastao. Radovao se lijepim, tugovao je zbog ružnih stvari i uvijek igrom i šalom žalost uspio pretvoriti u radost. Ali mijenjali su se i Žalostani. Kad je dječak izrastao u mladića sve su se djevojke otimale za njega. Onda se otac Smješko dosjetio novoj mjeri u borbi protiv tuge. Iz Zemlje smješka pozvao je mnogo nasmijanih mladića i poženio ih žalosnim djevojkama.
Poslije nekoliko godina žalost je među Žalostanima postala rijedak osjećaj, a Zemlja žalosti zemlja blagostanja i zadovoljstva. Djeca su o borbi protiv žalosti učila na posebnim tečajevima. S vremenom se žalost spominjala kao nepoželjna sklonost predaka od koje je njihovoj domovini ostalo samo ime.
Danas se smjestila negdje pokraj nas, iza tvojeg i mojeg pogleda.